Bio jednom jedan dječak koji je imao lošu narav. Da bi mu nekako pomogao, otac mu je dao vreću punu čavala rekavši neka svaki put kad osjeti navalu srdžbe ili kad izgubi kontrolu nad sobom zabije jedan čavao u ogradu ispred kuće.
Prvog dana dječak je zabio 37 čavala u ogradu. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj zabijenih čavala se smanjivao . S vremenom je otkrio da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zabijati čavle u ogradu. I tako je došao trenutak da tijekom cijeloga dana nije zabio niti jedan jedini čavao u ogradu.
Kad je to rekao svom ocu, on mu je spremno dao drugi zadatak. Sada je zadatak glasio: svakoga dana tijekom kojeg uspije kontrolirati svoje ponašanje neka iz ograde iščupa jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana dječak je mogao reći ocu da je izvadio sve čavle. Otac je tada uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Rekao je: “Dobro što si to učinio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož, ustrijeliti ga riječju i povući riječ, povrijediti ga geslom i požaliti, no poslije toga, ma koliko govorio da ti je žao – rane ostaju.”
–nepoznati autor–
Filed under: Duhovne poruke, Izreke Tagged: otac, rane, rupe, učenje, život, čavli
